Splitski umjetnik Vanja Pagar jedan je od najustrajnijih protagonista izlagačkih i performerskih dešavanja u riječkoj Galeriji OK – još od vremena dok se sjedište MMC d.o.o. Rijeka nalazilo u „Palachu“ (1998. – 2008.). Ovom će prigodom u KUNS-u, na Sušaku, predstaviti publici recentni uzorak vlastitih „post-painterly“ slikarskih i video-animacijskih preokupacija, te video dokumentaciju nedavne samostalne izložbe u Limi (Peru) koja je sjajno posredovala u mediju videa Pagarov suptilni pristup ambijentu, ozračju i slikarskoj tradiciji / senzibilitetu mjesta u kojem se kao artist u gostima prezentira. Nazivom „Amorfi“ upućuje nas na određene morfogenetičke i morfološke tragove koji bi unazad vodili u više apstrakcionističkih „staza koje se račvaju“ (J.L.Borges!), sve do takozvane „biomorfne“, „organske“ lirske apstrakcije, do nadrealista poput Miroa ili pak Petlevskog, pa čak i Dalia ukoliko apstrahiramo od njegove figurativnosti, literarnosti i „metodične paranoje“, sve dok ne nabasamo na Hansa Arpa, na njegove fluidne, oštro izrezane „pupkolike“ forme, zatim na „organiku“ Novih Britanskih Skulptora, te na kolorističke minimaliste i plejadu američkih „oštrorubnih“ i „poslije – slikovitih“ majstora imažizma / obojenog polja (sukladno terminologiji uvedenoj od strane Clementa Greenberga još potkraj 50-ih prošlog stoljeća ) koji su intelektualnu askezu pretpostavili akcionističkoj razmahanosti i gestualnom patosu apstraktnih ekspresionista tipa Pollocka, De Kooniga i inih.Utoliko bismo se do Pagarove slikarske poetike i metodologije lakše probili kroz „Exat-51“ i preko pojedinih izdanaka Novih tendencija ili Neo – Geo slikarstva nego putem „redukcije“ Murtića, Petlevskog i nebrojenih „biomorfnih apstrakcionista“,te enformelovaca. Jer njegovi akrilni „Amorfi“ sve su prije samo nikako nisu „informell“ niti ijedna od organskih inačica lirske apstrakcije, premda nisu niti strogo geometrijski koncipirani već skloni fluidnosti, hedonističkom talasanju apstraktnih „oblina“ u bipolarnom, ambivalentnom zagrljaju.U nekim drugim, ranijim ciklusima Pagar ritmički rabi čvrst, matematički pravilan raster i pravilne vertikale kojima razlučuje polja obojene plohe,pa je očevidan jak upliv „Hard Edge“ koncepcije slikovnog polja, uz specifičnu svijetlu „acide-house“/“trance“ paletu, potpuno lišenu akromatskih kontrasta i efekata. Nema crne ni na ovim akrilicima.Ideje o slici kao autonomnom tijelu važne su za razumijevanje fundamentalnih istraživanja Vanje Pagara ne manje no za sublimne težnje Barnetta Newmana i Post – Painterly slikarstva,te za postmodernističke mutacije / hibride na tragu Neoplasticizma i Neo – Gea. Ta konstanta ostaje nedirnutom, štoviše – još je stabilnija i naglašenija na slikama na kojima autor elaborira određene stilizirane figure posuđene iz ikonografije „prirodnog“ okoliša ( od „amorfne“ forme „ amebe“ do figure Mickeya Mousea ).Mit o arkadijskoj vedrini Mediterana, razigrana kinetika obojenih četverokuta transponiranih i glazbeno pokrenutih u cirkularno kotrljanje u elektronskom mediju (na videu) u Limi je u Galeriji „Estar“ veoma elegantno amalgamiran s latino – koloritom, ritmovima i tamošnjim temperamentom („duhom“) ili, kako je za novine ustvrdio Pagar: Ljametina je ista kao janjetina!:-))
Branko Cerovac, 2010
